Daleke 1990., prije poćetka zime, došla sam u Dalmatinsku, u prostorije „Monitora“ da razgovaram sa „velikim magom“ i kao novinar dam svoj doprinos razvoju društva. Saradnju je bez ikakvog komentara odbio iako je znao da imam fakultet, radno iskustvo, građansku orijentaciju.Odbio me tada i zauvijek. Nikad, baš nikad, nije dozvolio ni jednom mom tekstu prolaznost, ni u „Monitoru“, ni u „Vijestima“.

 Dugo godina mi nije  bilo jasno o čemu se radi: zašto me tako uporno odbija i spletkari. Trebalo je da prođe nekoliko godina pa da shvatim koliko on mrzi moga muža, advokata Petra Kankaraša, čovjeka,  koji  besplatno brani i štiti sve hrabre i ponižene ljude. Da sam ja radila u tim redakcijama Petar ne bi dozvolio da Veliko Zlo, niskim nadnicama, prije svega, razara biološku strukturu crnogorskog novinarstva. Od mene bi Petar saznao dostupnu istinu a to nije bilo u interesu Velikog Zla.

Drugi put sam Miška Perovića viđela u mojoj koći 1992. kad je došao da se zahvali za odbranu Mihaila Radojičića, novinara „Monitora“. Mihailo je bio okrivljen (nazvao Momira Bulatovića Konj Zelenko) a njegov prijatelj advokat Petar Kankaraš branio ga  i odbranio (besplatno) na Sudu. Pamtim dobro razgovor koji je vođen između Mihaila, Miška ( još nijesam znala koliko je Zlo Veliko), Petra i mene. Tada sam viđela moralnu strukturu „velikog maga“. Njegova zahvalnost nije bila vrijedna ni čarape pepela. Ego, pusti ego dominirao je mentalnom strukturom. Emocionalnu inteligenciju nijesam viđela.

Otišla sam, nekoliko mjeseci kasnije, da provjerim svoja zapažanja.Taman je bio počeo sa probnim radom Radio Antena M (druga polovina jula 1993.) Miško Perović, glavni čovjek. Ja sa suprugom Petrom, u Miškovoj  kancelariji. Nudimo mu moje znanje odnosno predlažemo moje zaposlenje. Odbija me s merakom. „Ja da zaposlim vašu suprugu da biste se vi besplatno reklamirali, da biste vi zarađivali po par stotina ili par hiljada maraka“, reklo je mom mužu to Čudovište. Zanijemila sam. Ne sjećam se kakvu su prepirku njih dvojica, u nastavku, vodili jer mi se Perović smučio.

 Kad smo ja i suprug izašli u hodnik, bilo mi je kristalno jasno da Perović više voli pare nego sve na svijetu i da sve radi za pare i zbog para i da moga muža mrzi jer misli da teške pare uzima od klijenata i da i mene mrzi i sve one za koje misli da imaju više para od njega. Ne daj Bože! Koji Gad!Udahnula sam istinu duboko, iz petnih žila i shvatila da Veliko Zlo nikoga ne može usrećiti.

Iako sam viđela bezdušnost Perovića opet sam osjetila bol kad je rasturio divnu redakciju Antene M (1995). Bila je to ekipa koja je jednim dahom disala. Slušala sam ih svakog dana jer su se borili za nezavisnost svakog pojedinca, za slobodnu, liberalnu Crnu Goru.Veliko Zlo je to srušilo i izbacilo, na ulicu, preko noći Darka, Tanju, Slavicu, Sašu, Nebojšu… Joj od neba do zemlje! A onda je nasukao Mihaila Radojičića. Njegovu harizmu je povukao po blatu. Nagovorio ga je da postane direktor uništene Antene M kako bi se svo građansko nezadovoljstvo na njega oburdalo (1996). Petar i ja smo Milja opominjali ali, Veliko Zlo je bilo jako.. Njegova sestričina Saška i nesrećni Miljo mlatili su reklame i vijesti po vazdugi. dan. Ko ih je jednom čuo nije imao želju za drugi put.

Do pojave feljtona Srđana Kusovca nijesam znala kako su Vijesti nastale (1997).Postalo mi je jasno zašto nijedan moj tekst u tim novinama nije mogao proći. Opet jeVeliko Zlo bilo glavni junak, pokazao je Kusovac a ja sam se pitala: Kako Milo Đukanović nije znao ko su osobe sa kojima pravi „nezavisnu novinu“?  Zar nije imao ko da mu kaže o kakvoj se mentalnoj strukturi radi? Možda je i imao ali je Đukanović nepopravljivi idealista! To mi se sviđelo. Milo žrtva  Velikog Zla! Može li to biti? Solidarnost sa stradalnikom se u meni probudila i sažaljenje za hendikepiranu osobu.

 Zato bih, na kraju  rekla da Miška Perovića ne treba kriviti. Nije on kriv što ima takve hromozome. Nije on kriv što te spiralno uvijene niti, koje se nalaze u svakoj njegovoj ćeliji, prenose uputstva za njegov život. Nije on kriv što je lijeva hemisfera njegovog mozga razvijena, na štetu desne. Nije on kriv što ima takav cerebrum. Treba imati saosjećanja za njegovo nemanje emocionalne inteligencije, za njegovu invalidnost.On je i moj život i živote mnogih ljudi promijenio iako većina toga nije svjesna.

Bez obzira na sve šta nam je uradio  predlažem pomirenje: Mišku Peroviću treba oprostiti ali mu, treba, prvo uzeti pare i od njih napraviti Fond za slobodno novinarstvo koji će biti sjeme za stvarno slobodnu novinu. Ko da bude rizničar? Njih dvojica: Marko Vešović i Šeki Radončić. Njih dvojica su oslobodili Crnu Goru od Velikog Zla. Njihova knjiga „Miško Kesedžija i njegove bize“ je put koji vodi u Slobodno Novinarstvo i Zdrav Život.

Može li biti da je Nikolaidis poludio od samozadovoljstva kao što mu se vidi na njegovanoj bradi? Prosuo se đuture, kad malo analiziraš taj tekst. Misli ako mu je uspjelo da,  kao savjetnik predsjednika parlamenta, stavi svoje ljude u nacionalnu komisiju (koja njega, pisca u njemu, kandiduje za „međunarodnu“ nagradu) može da radi šta mu je ćef. Misli da ima legitimitet i da izvadi onu stvar i piški po kome stigne. Omaklo mu se pa se i po sebi popiškio.

Nažalosnije je kad pisac redova objašnjava šta je pisac redova(tj.on) htio da kaže, kao što to uradi aktuelni Rankov savjetnik u NIN-u. Da li je on taj pobunjeni radnik Bole – metafora za klasnu borbu? Ako sebi pripisuje zasluge što su, 10 dana nakon njegove izjave, izbili protesti u Podgorici onda je on taj radnik Bole.U prevodu guja u njedrima Ranka Krivokapića?

Dakle, u tom grmu leži Zec ili u tom Zecu leži grm-Nikolaidis-radnik Bole, potomak grčkih gusara, izbjeglica iz Sarajeva, savjetnik za kulturu i slobodu medija Ranka Krivokapića , kojeg je odgojila baba Srpkinja sa Romanije, kako on kaže: hardkor baba.

- Roman navodi đecu da probaju drogu, kategorična je Jasna.

- Kao sve reklame. Ruše ravnotežu druge čakre, ubjedljiva je Milena.

- Čekaj šta je sve u drugoj čakri? – radoznala je Jovana.

- Svijet čula. Potraga za zadovoljstvom. Senzualnost i seksualnost. U drugoj čakri nalazi se želja da budeš privlačna i sposobna da privučeš ono što želiš a da pritom ostaneš u ravnoteži. Znači da te taj svijet čula ne naćera da posrneš. U drugoj čakri je seks, alkohol, duvan, droga, čokolada. Onaj ko umije da uživa, da uđe u doživljaj sviješću, on je umjetnik življenja. Kad čovjek ne može da vlada sobom nego na primjer jede iz navike, opija se iz navike nije uravnotežena druga čakra.      Dok je pričala i djeca su je pažljivo slušala. Znajući da je to djeci zanimljivo Jovana je nastavila da pita:

- A šta je u trećoj, podsjeti me.

- To je solarni pleksus. Principi, etika. Tačnije, tu su uvjerenja za koja se onaj, koji ih ima, bori. Ako se, dakle, čovjek bori za svoja uvjerenja onda je njegova treća čakra uravnotežena. Takav čovjek uvijek kaže ”da” kad tako misli i kaže ”ne” kad zaista nešto neće, kad je u to uvjeren. Ne laže.

- U ovoj našoj lažavoj Crnoj Gori ta je čakra svakome poremećena. Samokontrolu, samoograničenje malo ko ima, precizno je kritična Jasna.

- Hrabrost treba njegovati. Mislim na hrabrost u ovoj čakri. Moraš se boriti za svoja uvjerenja svojom voljom? – pitala je Jovana.

- Postoji i odbrana na nivou prve čakre. To je ono životinjsko, instiktivno.

- Psi i mačke to rade, opet je Jasna precizna.

- To je najniži nivo čovjekov, ona životinja u njemu. Ali, mi smo pričali o trećoj čakri. Čovjek koji ima treću čakru, uravnoteženu, dobro poznaje sebe. Zna koji su mu principi važni. Voli ih i brani i bori se za njih.

- Znači zdrava volja je uravnotežena volja?

- Imaš ti ljude koji vole takmičenje više od svega. E za njih je sve borba, sve izazov. To su ovi strašno ambiciozni. Njihova treća čakra je neuravnotežena kao i kod onih što rade sve kako im drugi zapovijedaju, po tuđoj volji, objašnjavala je Milena.

- Njih ima puno među muzičarima, ovih što previše vole da se takmiče. Oni ne vjeruju u život, a ja oću tamo da im pomognem.

- Tačno. Zato se stalno brane. Imaju odbrambene mehanizme. Ne mogu da se predaju, opuste. Ne vjeruju, kaže Milena i dodaje

- Pjane se. Utapaju se u alkohol, tako da im je i druga čakra poremećena. Ova čakra je neuravnotežena, kad se volja previše koristi. Ali, tu imaš i one koji nemaju svoju volju, oni koji sve rade po tuđoj volji. Tačnije rečeno rade ono što ne žele da rade i tješe se: ja sam dobra, radim ono što moram…

- Znaš li ti da sam ja nekad takva bila. To je ono vrijeme kad sam mislila da nemam pravo za život. Zamislite koja sam ja nesrećnica bila! – priznaje iskreno Jovana.

- Koliko ja moju đecu i onu u školi učim da svuđe i na svakom mjestu nose svoju istinu kroz život. Koliko je to važno naučiti dok si dijete!

- Teško li je među primitivcima svoje stavove prenijeti, dopunjuje Jovana.

- Konzervativna svijest ne želi ništa da promijeni. Koliko sam nekim ljudima pričala i pisala da Crnogorci nemaju pravo na Miroslavovo jevanđelje, tu književnu nagradu. Oni i dalje nastavljaju da je uručuju.

- Ko je u stvari taj Miroslav? – pita Jovana stručnjaka za istoriju.

- Vazal Stefana Nemanje. Želio je da zaustavi razvoj i jačanje katoličkog crkvenog obreda u svojoj humskoj oblasti. Miroslav je naredio da se za njega napiše grčko-istočna obredna knjiga. Vele da je posao obavljen u Kotoru kad je grad bio pod Nemanjinom vlašću. Na kraju jevanđelja stoji da je ono posvećeno knezu velikoslavnom Miroslavu sinu Zavidinom pa je  po tome dobilo naziv. Rukopis se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu a jedan list se čuva u Sankt Peterburgu. Tekst je određen za liturgijsku upotrebu po istočnom, pravoslavnom obredu. To je izborno jevanđelje, jevanđelistar. Tekst je ispisan u vidu poglavlja i to po redu čitanja. I da ne idemo u detalje, djelo je nastalo u Kotoru kad je grad bio pokoren od Stefana Nemanje. I to je crnogorska književna nagrada. U neovisnoj međunarodno priznatoj Crnoj Gori književna nagrada nosi ime vazala Stefana Nemanje koji je zaustavio razvoj. Ej, zaustavio razvoj katoličkog obreda u svojoj oblasti da bi se dodvorio gospodaru. Poltrončina. I Crnogorci književnu nagradu nazvali po njemu.

- Kod nas je svuđe poremećen sistem vrijednosti u svakoj instituciji kulture. Ljudi su neznaveni. Kako li će se snaći naša Jovana u muzičkoj školi? – pitala je Milena.

- Mogu misliti kako su tamo konzervativni. I danas sviraju kao prije 200 godina. Nemaju hrabrosti da Mocarta na primjer interpretiraju na drugi način.

- To je klasika. Ja ću ih naučiti da vjeruju u ono što rade. Takve treba nagraditi i većim platama pa će oni koji ne rade biti motivisani. Vratiću im vjeru u sebe.

- Odlična ideja. – Sigurna sam da bih za pola godine napravila kreativnu atmosferu. A znam kako se do novca može doći. Pročitaću vam moj program koji sam predala.

Zvono na vratima. MAJKA otključava. Pred vratima ćelavi, nabildovani, mladi gospodin u modernom odijelu. Vozač ili tjelohranitelj ili oboje – MAJKA procjenjuje.

MLADI GOSPODIN: Ja sam vozač gospodina Radulovića. On je u kolima, ispred kuće. Želi da razgovara sa gospodinom Kuburovićem, vašim suprugom. Da li bismo  mogli ući i sačekati ga, ako ne smetamo?

MAJKA: Ovo nije njegova kancelarija nego porodična kuća.

MLADI GOSPODIN: Znam gospođo ali moj gazda je to želio. Kad ga očekujete?

MAJKA: Koga?

MLADI GOSPODIN: Vašeg supruga?

MAJKA: Uopšte ga ne očekujem.

MLADI GOSPODIN: Mi imamo informaciju iz Suda da je on krenuo kući a on se ne javlja na mobilni.

MAJKA: Pa pitajte njih kad on treba da stigne doma a ja vas molim da više na ova vrata ne zvonite…

MLADI GOSPODIN: Pa što si otvarala kad te baš boli briga za moga gazdu?

MAJKA: Prijatno! (zatvara vrata i vraća se u kuhinju)

(MAJKA nastavlja da čita “Slomljenu ženu” od Simon de Bovoar. Odlaže knjigu. Razmišlja ili meditira. Đeca su u školi. MUŽ se vraća pijan a kad je pijan on je agresivan, veoma. Vrši duhovno nasilje  nad članovima porodice a ponekad udari nogom u cjevanicu ili šakom, boksom u neki dio tijela, ako mu se učini da mu je neko nešto rekao ili ga mrko pogledao. Ne gleda kako udara a ima udarac koji zaustavlja dah. Umišlja da je genijalac, domaćin koji zna kad ko i kad i šta treba da radi, jede, misli. Ubijeđen da su članovi njegove porodice, svi odreda budale i da svi treba po svoje mišljenje da dođu kod njega. Misli da sve zna i da se u sve razumije. U njemu rade kompleksi niže i više vrijednosti pa mu je ponašanje čas ovako čas onako. To đecu zbunjuje i plaši. MAJCI /njegovoj ženi/ je jasno za koga se udala. Pokušava da mu pomogne iako želi da se razvede)

MUŽ (čuje se lupanje vrata) Tu si. Zagovaraš se po običaju. Šta ima za ručak? (prilazi vatri, duva u žar, stavlja drva)  Nijesi je ticala ali zato radijator radi (prilazi, isključuje ga) Završiće u kontejneru samo li ga još jednom upališ. (gasi svjetlo koje njoj treba u kuhinji, otvara poklopac šerpe na šporetu) Kako možeš da mrziš vatru? Inatiš se sa mnom?

MAJKA: Što si neprijatan? Misliš da te neko može voljeti takvog?

MUŽ: Ko me ne voli ovakvog kakav sam, ne zanima me.

MAJKA: Nije svjestan svoje nezrelosti (kaže za sebe)

(Zvoni neko na vratima. MUŽ otvara. Poštar donosi pošiljku koju treba potpisati. MUŽ ga ugurava u kuhinju.)

MUŽ: Oćeš da jebe oca. Moramo piće da popijemo (uzima Poštara za ruke i sijeda ga na stolicu) Imam rakiju kakvu do sad nijesi probo. Moj prijatelj Vlado iz Pierske stijene je pravio. Da vidiš Baćo što je rakija. (sipa Poštaru i sebi. Ne obraća pažnju na ženu kojoj je uzurpirao prostor. On jednostavno ne osjeća…

…šta drugim ljudima smeta. Zato vrši okupaciju i nasilje)

MUŽ: Kako ne voli vatru ova moja žena! Velika gospođa neće da nalaže jer se boji da je zmija otud ne zakolje (podiže času,kucka je od Poštarovu) Ajde, neka si nam ti dobro doša. Pridrži je malo u ustima. Šćer kuma Sloba, Vladovog brata, malo od pet godina, u svoje vrijeme, kad smo išli po kafanama, zboraše za mene: ”Tajo!on zvace rakiju” (pokazuje Poštaru kako se  pridržava i žvaće rakija) Mmmmmm, dobra je nanče joj golopičasto, što zboraše moj drug iz vojske, kad vidi neko žensko čeljade (ponovo sipa) Kako ne umije da naloži ova moja žena, to nijesam još gleda. Ne interesuje to nju! Što da loži kad joj struja više odgovara.

POŠTAR: Ne prlja se kuća. Nije lako čistit i unosit drva…

(odlomak iz drame ‘A što će mi muž’ od Bosiljke Kankaraš)

Sad ću biti konkretna: sve što je radio Oleg Obradović, bilo je, od starta, nezakonito. Prvo, sistematizaciju radnih mjesta koja je prije njega rađena godinama potpuno je obesmislio: na sistematizovano jedno radno mjesto – zapošljavao je po,  najmanje,  troje. Svoju vojsku je pravio i nekim čudnim ugovorima o zapošljavanju na mjesec dana koji su obnavljani godinama. Davao je otpremnine ljudima koji su samo zakoračili u Telekom… Zapošljavao je rođake, kumove i prijatelje kao da je Telekom bio neka okupatorska firma koju treba urnisati..

 Ali, obećala sam da ću govoriti o ličnom primjeru i vraćam se obećanju. Zbog istine kojoj sam služila i znanja o PTT sistemu (napisala sam knjigu 2000.g)  zlostavljana sam psihički, različitim metodama. Oleg i njegova desna ruka Milan su me poslali na „nepostojeće“ radno mjesto a Sabahudin Kujović, njihov sluga vršio mobing.. Taj elektroinžinjer, direktor Centra govornih usluga, neobrazovan do neba, tražio je od mene  da radim i kao pisac priča za djecu, da uređujem podgoričku hroniku, pravim utisak sedmice, utisak dana, utisak mjeseca, da čitam priče, recepate… prosto rečeno da radim kao čitava novinarska Radio kuća. Onda su napravili novu sistematizaciju i umjesto Filološkog stavili Pravni fakultet a poslove ili ukinuli ili rasporedili na pravnika i hidrometerologa. Mene su proglasili za tehnološki višak.

Već osam godina traje moj sudski spor sa Telekomom zbog radnog mjesta (pijaro) sa kojeg me Oleg makao dovodeći svog čovjeka iz Atlas grupe. Tomović je, za novac, radio ono što je Obradović od njega tražio.

Moram ispisati još nekoliko činjenica: bila sam stalno zaposlena u crnogorskom PTT sistemu od 1. 8. 1984. godine. Radila sam kao novinar u listu PTT Glasnik od 1984. do 1991. (odlazak na porodiljsko odsustvo). Kad su ratna stradanja prestala angažovao me tadašnji generalni direktor Jusuf Fetahović da napišem istoriju PTT sistema (knjiga je izašla 2001. godine). Podjela JP PTT na Telekom i Poštu Crne Gore desila se 31. 3. 1999. godine. Paralelno sa tim procesom rađena je sistematizacija radnih mjesta i zadataka. Ja sam dobila rješenje: referent za kontakte sa javnošću (15. 6. 2001. g). Nešto kasnije Fetahović je otišao a na njegovo mjesto došao je Oleg Obradović. Od samog početka novi direktor mi nije dozvolio da radim poslove pijara (referent za kontakte s javnošću). Prebacio me u Centar govornih usluga a rješenje za to radno mjesto predao mi je portir tri mjeseca kasnije te nijesam  imala pravo žalbe u firmi. Inače to rješenje nikad nijesam potpisala. Predala sam tužbu Sudu. Angažovao je advokatsku kancelariju Vukotić-Durutović, za debele pare da „brane“ Telekom od mene! Znao je da pravnici iz Telekoma  znaju ko sam ja i kakve moralne i radne i kreativne kapacitete imam te nije smio igrati na tu kartu.

Moja suđenja sa Telekomom! Biće to zanimljiv scenario za crnogorsku seriju: Avetinje ruže brale. Sve je prepisan život. Evo hronologije događaja: Zahtjev predsjedniku Borda direktora da me vrati na mjesto piara. On se pravi kao da mene nema (ćutanje administracije, što bi se reklo). Onda ide moja tužba Osnovnom sudu i konačno ročište 16.6.2004.kod sudije Senke Danilović. Još dva ročišta su kod Senke(10. 9. 2004.god. i 10. 11. 2004.) i onda njeno rješenje 10. 12. 2004.0dbila je moju tužbu kao neosnovanu i otišla na porodiljsko odsustvo.Moj advokat izjavljuje žalbu 15. 12. 2004. a Viši sud odbija žalbu 15. 3. 2005.godine. Naravno, na žalbu mog advokata (moj muž) pritisak vrši najmljena advokatska kancelarija Olega Obradovića i Viši sud potvrđuje rješenje Senke Danilović. Moj muž, advokat, piše zahtjev za reviziju – Vrhovnom sudu (4. 5. 2005.) Vrhovni sud 27. 4. 2006. UKIDA rješenje Senkino (10. 12. 2004. i rješenje Višeg suda koje je bilo u sastavu: Ranka Vukotić, kao predsjednica vijeća, Ljiljana Lalićević i Dragica Milačić kao članovi. Vrhovni sud vraća moj predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ta odluka je meni vratila vjeru u pravosudni sistem. Nijesam stigla da im se zahvalim, pa koristim ovu priliku. Vijeće je bilo u sastavu: Gavrilo Čabarkapa, kao predsjednik vijeća, Badnjar Julka, Radović Dušanka, Radović Miraš i Muzurović Rešad. Sudija Vesna Banjević zakazuje i održava prvo ročište 14. 3. 2007. Čitala je rješenje Vrhovnog suda u kojem su navedene prethodne greške osnovnog i višeg Suda. Dana 21. 5. 2007. sudija Vesna Banjević donosi presudu. Citiram: „Usvaja se tužbeni zahtjev pa se obavezuje tuženi da donese odluku po predlogu tužilje o njenom zakonitom rasporedu na radno mjesto za koje ima stručnu spremu i radno iskustvo, i to na radno mjesto referenta za odnose sa javnošću i informisanje, u roku od osam dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezuje se tuženi da tužilji naknadi troškove postupka u iznosu od 606 eura u roku od osam dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“ Obrazloženje neću citirati jer je predugačko. To ću ostaviti za neki drugi put. Ono što je važno, nakon ove presude ja sam dobila otkaz po hitnom postupku. Makli su me sa mjesta na kojem sam bila „privremeno“ raspoređena, u centru govornih usluga. Sabahudin Kujović je učinio sve da dobijem rješenje u kojem piše da sam tehnološki višak. To rješenje mi je poslato poštom. Izjavila sam žalbu u roku i sudski proces u vezi sa tim nalazi se pred sudijom Jovanićem jer su dvije presude koje je donijela sudija Vera Šljivančanin vraćene na ponovno suđenje.

Umjesto da budem vraćena na poslove piara nakon presude sudije Banjević bile su dvije-tri pisane žalbe-presije najmljenih Olegovih advokata. Pošto sam dobila otkaz  sudija  Lidija Mitrović, prihvatajući razloge najmljene advokatske kancelarije Vukotić-Durutović prekida postupak mog vraćanja na posao jer sam proglašena za tehnološki višak. Citiram: „Postupak u ovoj pravnoj stvari se prekida shodno čl. 213. ZPP jer je odluka u predmetu P br. 1888/07 prethodno pitanje u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev“

Je li koju paru Mitrovićka zakučila od Telekoma, praveći ovakvu odluku, ne znam, ali, „nešto je trulo u državi Danskoj.“ Moje sljedeće ročište pred sudijom Jovanićem zakazano je za 15. februar tekuće godine.

Mjesecima sam sebi pomagala u ozdravljenju od depresije.Bila sam sebi ljekar i psiholog. Na društvenoj sceni radost u meni budio je jedino Liberalni savez. Pisala sam za kulturu Drugog programa radija Crne Gore.Imala sam rubriku Pozornica-Sudnica. Pokušavala sam da se uključim u projekat Monitora, ali mi Miško Perović nije dozvoljavao. Metode su mu bile podle.Nije podnosio mog muža, advokata Petra Kankaraša jer je znao da Petar ima um koji proniče u suštinu nedjela. Zato mene nije puštao ni blizu Monitora, iako sam ja,baš, insistirala i imala podatke o nekim ljudima i događajima AB revolucije. To što mi Miško Perović nije dozvoljavao da pišem teško mi je zapalo. Osjećala sam se poniženo, odbačeno. A još tuga moja lična, gubitak đece i oca činili su me strašno nesrećnom. Muž je završavao silne poslove za rođake, kumove, prijatelje, braneći, usput, politiku Anta Markovića. U svom tim ličnim mukama ja i muž smo pravili kuću jer smo bili podstanari.

 Godine 1991.odlučila sam da ne slušam savjete ljekara, niti da idem kod njih, ako ostanem trudna.Nijesam otišla ni na jedan pregled, do porođaja. Bila sam posvećena svojoj trudnoći od 2.februara do 20.oktobra 1991. Rodila sam Milicu, na opšte čuđenje ljekara ginekologa. Kakva je frka tada u titogradskoj bolnici bila! Davala se krv za “naše” ranjenike na ratištima.Imala sam strašne verbalne obračune sa medicinskim osobljem i ženama koje su bile , u sobi, sa mnom. Tada mi je postalo jasno koliko je beskrajna ljudska glupost. Kakvo nemanje inteligencije naroda kojem pripadam! Na sceni su bile budale i profiteri Graditi kuću s rumunskim radnicima, tražiti materijal po zatvorenim gradilištima, kuvati radnicima u besparici i čuvati najdraže biće na svijetu-svoje dijete, bio je herojski podvig. Uselili smo se u neomalterisanu kuću 24.septembra 1992.godine. Moja druga, uspješna, trudnoća trajala je od oktobra do 29.juna, kad se rodila naša druga ćerka. U tom periodu uspjevala sam da, preko ADRE, šaljem lijekove i hranu, mojim prijateljima, u Sarajevu.

Početkom jula 1993. Šeki Radončić spašava Branka Abramovića i dovodi ga u našu kuću, da bi ga Petar odbranio. Sprijateljujemo se sa Šekijem i on biva čest gost u našoj kući. Inflacija razara društveni organizam a ja pokušavam da radim u Radio Antena M. Miško Perović me blokira, podmuklim sredstvima, zbog Petra,opasnog advokata. Dolaskom Veseljka Koprivice, za glavnog urednika Liberala, počinje moje pisanje komentara, za svaki broj tog glasila. Moj muž postaje ministar policije vlade u sjenci LSCG. U trećoj trudnoći, 1994. najviše sam radila na osvješćivanju običnog naroda i stekla veliki broj prijatelja i neprijatelja. Kad se Slavko Perović udružio sa Kilibardom prestala sam da pišem za Liberal(ljeto 1996.) Miško Perović ostavlja Antenu M i ja se tamo zapošljavam septembra 1996. Zoran Vukčević i Veselin Tomović me otpuštaju zbog neposlušnosti(1997). Pozvala sam bila,bez njihove saglasnosti, u moju emisiju, predsjednika SDP žarka Rakčevića da ispriča zašto je njegova partija propala na izborima. Tada mi se Ranko Krivokapić klanjao, kad se sretnemo a danas me ne poznaje. Nije lako imati toliku vlast i vladati duhom, biti svoj čovjek.

Dakle, trećeg oktobra pozvala sam broj koji sam viđela na bilbordu (0800 81 222) jer sam pomislila da je Komunalna policija institucija koja će zaštiti moje građansko pravo, zapisano u Ustavu neovisne Crne Gore. Ispričala sam im čitav događaj o tabli koja je tu stajala deset godina, zakačena po odobrenju Sekretarijata za komunanle i stambene poslove i zaštitu životne sredine. S čuđenjem sam komentarisala postupak advokatica Ljubinke Popović-Kustudić i Ane Stanković-Mugoša koje su bez odobrenja skinule moju tablu a stavile svoju, bez odobrenja.

Rekla sam Policiji da, čim sam viđela šta je učinjeno, potražila sam advokaticu Lj. Popović-Kustudić i nijesam je našla u kancelariji. Njena gazdarica A. Stanković-Mugoša saučesnik ili počinilac ove pljačke rekla mi je da je bila poplava i da je zato zakačena tabla. Kakav trik ili trip?! Kakve veze ima poplava sa mojom tablom, sem ako je nije ponijela a donijela advokaticinu? - pitala sam tada. Odgovor: osmijeh mazni. Čime se sve služe advokati-notari, naročito neke ženske? “Oću da mi vratite tablu u toku od 24 sata. Ako to ne učinite obratiću se nadležnim institucijama”- saopštila sam i izašla. Naravno mislila sam na Komunalnu policiju koja se reklamira kao zaštitnik ljudskih prava: po bilbordima, novinama, flajerima.

Duboko u sebi sam znala da sve što se reklamira ne valja ni đavolje pare. Reklame ruše ravnotežu duha kaže jedna moja junakinja koja se dobro razumije u sedam duhovnih zakona koji vladaju na Zemlji: “Danas više nego ikada u ovom dobu nasilja i zbunjenosti, pred roditelje se postavlja neodložna potreba da preuzmu ulogu duhovnih učitelja svoje đece. Zakoni koji omogućavaju prirodi da djeluje nijesu privatni” – tvrdi moja junakinja. I ja vjerujem u darove duha. Sposobnost da se voli i saosjeća, sposobnost da se radost doživi, pruži i podijeli je u vezi sa stvaralačkom silom Svemira. Nažalost, većna ljudi misli da je uspjeh u suštini materijalan i da se mjeri novcem, ugledom ili bogatstvom. (posjedovanje i posjedovanje i posjedovanje)

Moje Udruženje bavi se razvojem i zaštitom  duha od nekulture. Od materijalnih dobara imalo je tablu sa nazivom firme. Dakle, od vidljivih, fizičkih, dobara imalo je tablu s natpisom koju su oteli pljačkaši. Zamolila sam Komunalnu policiju (dva pita telefonom i treći put pismeno) da me zaštiti od plječkaša odnosno da naredi onima koji su oteli moju tablu (Udruženje za zaštitu i razvoj “Prva knjiga”) da je vrate na mjesto đe je stajala do trećeg oktobra tekuće godin. To mjesto je na lijevoj strani ulaznih vrata zgrade na Trgu Republike br. 13 ima regularno odobrenje. Komunalna policija se pridružila pljačkašima, nije zaštitila moje građansko pravo.